Poznata sicilijanska ulična hrana napravljena od riže i začinjena na razne načine. Slana par excellence, s nekoliko slatkih varijacija, ali nije široko cijenjena. Govorimo o arancini. Zapravo, već smo razgovarali o zlatnoj, hrskavoj i ukusnoj supplì u "Svetoj Luciji i njenoj gozbi" u Palermu. dan arančine, u Simfonija za Arancinija and in Dan Svete Lucije u Palermu: Mala legenda i puno hraneDanas se bavimo žustrom debatom o njegovom imenu. Arancina u Palermu, arancino u Cataniji. Ženski na zapadnoj Siciliji, muški na istočnoj Siciliji. To je jedna od najdiskutovanijih tema u gastronomskom svijetu. ArancinA ili ArancinO? To je pitanje.
Poreklo Arancine ili Arancina
Izgleda da sve počinje s Arapima. Između 9. i 12. stoljeća, oni su Sicilijance upoznali s praksom valjanja riže u kuglice. šafran u dlanu, kojim će se puniti janjetina. Međutim, literatura, hronike, rječnici, etnografski tekstovi i kuharice spominju ovaj način pripreme tek u drugoj polovini 19. stoljeća. Čini se da je nastao u tom stoljeću kao rižin kolač, gotovo odmah transformiran u slani specijalitet. Naziv supplìja, prema Salvatoreu C. Nalazi se u O arancinu/arancini, može proizaći iz oblika narandže, ali i iz njene boje.
U stvari, na sicilijanskom jeziku riječi koje označavaju nazive boja formiraju se od nominalne osnove plus sufiksa –unutrašnji: arancinu 'narandžaste boje'. U sicilijanskom dijalektu plodnarandžasta è narandžasta i postaje narandžasta na regionalnom italijanskom. Na dijalektu narandžasta ('arancia') odgovaraju deminutivu arancinu za 'malu narandžu', arancino u regionalnom italijanskom jeziku. Otuda i imenica muškog roda koja se koristi za označavanje riže supplì. Razlika u rodu u standardnom italijanskom jeziku - ženski za nazive voća i muški za nazive drveća - pojavila se tek u drugoj polovini dvadesetog stoljeća.
Pristalice arancina protiv arancine
Englezi nemaju sumnje: ulična hrana je muška. Objavljeno uOxford English Dictionary, jedan od najprestižnijih rječnika na svijetu, kako je definirano arancino, množina arancini "rižine kuglice sa slanim nadjevom, uvaljane u krušne mrvice i pržene, obično se serviraju kao predjelo ili užina"". Ministarstvo poljoprivrede, hrane i šumarstva koristi taj termin na listi tradicionalnih italijanskih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. rižini aranciniDodan je poznati pisac Andrea Camilleri sa svojim Inspektorom Montalbanom (u Montalbanovi arancini, 1999) čini „arancino“ poznatim nazivom za ovu deliciju većini Italijana.
Jedina certifikacija za arancin Nalazi se u literaturi s kraja devetnaestog stoljeća u Vicekralj (1894) Federika De Roberta iz Katanije: “arancin riže, svaka velika kao dinja”. Termin Arancina Zabilježeno je u Zingarellijevom rječniku iz 1917. („pita od riže i mljevenog mesa, na Siciliji“) i od Panzinija u izdanju iz 1927. godine. Nakon toga, naziv arancino je prevladao.
Proslava arancinA
Davide Enia, dramski pisac, glumac i romanopisac iz Palerma, savršeno izražava osjećaj stanovnika Palerma kada se suoči s arancinijem:
Krštenje s ispravnošću je gest poniznosti suočen s izuzetnošću jela,
jer mi koji jedemo arancine, ne,
Ne volimo (samo) arancini, samodovoljnu kuglu od sfere.
Ne.
Slavimo arancine
mi je poštujemo,
ona i njena solarna okruglost, sfera od mesa ili putera, lopta, mala narandža, ženka. Ostatak, ostatak ne postoji ispred arancinA.
Čak i komičari imaju svoje mišljenje
Čak su i komičari iz Palerma željeli dati svoj doprinos ovom cilju. Roberto Lipari 2015. godine bio je inspirisan Ratovima zvijezda, a nakon toga borba s arancinima i arancinom Na kraju se slaže sa svojim protivnikom da stanovnici Palerma i Catanije mogu sjediti za istim stolom i jesti ukusni supplì. Godine 2018., kao gost u jednoj radio emisiji, objašnjava da naziv arancina potiče od oblika ploda i stoga se izgovara "arancina". Stanovnici zapadne Sicilije izgovaraju ga "arancino" jer su inspirisani voćkom, narančom.
U šaljivom tonu, inspirisan dokumentarci Alberta Angele, 2019. godine Sitniš Žele, kao moralnu obavezu, širiti riječ arancina sve više i više. Koriste dijalektne i italijanske rječnike te intervjuiraju historičara italijanskog jezika. Istraživanje, koje vrijedi pročitati, objašnjava da oni koji koriste muški oblik talijaniziraju dijalektalni model (arancinu postaje arancino), dok oni koji kažu arancina koriste italijanski model (arancia, mala naranča, pa arancina). I da pojasne, upućuju se u sjedište Accademia della Crusca. Dok rječnik Zingarelli navodi riječ arancina 1917. godine, termin arancino pojavljuje se 1942. godine i od tada je ostao u rječnicima, vjerovatno zato što je najčešći oblik.
zaključci
Sumirajući istraživanja u lingvističkom sektoru, moglo bi se zaključiti da ko god kaže arancino talijanizira dijalekatski morfološki model, dok ko god kaže arancin Ponovo predlaže standardni italijanski model. Dvije varijante narandžasta e arancia koegzistiraju, s prevlasti ženskog roda u pisanoj upotrebi i većom rasprostranjenošću muškog roda u regionalnim varijantama koje se govore na većem dijelu poluotoka.Akademija Crusca je odredio da su oba oblika ispravna. Možemo samo nastaviti jesti i raspravljati o tome bez pronalaska rješenja. Živio arancin-!!
