27. augusta u Malfi održano je XIV izdanje Eolski festival u svijetuTokom deset dana, do 6. septembra, ostrva Salina, Lipari i Alicudi ponovo će voditi dijalog sa onima koji su ih napustili. Događaj organizuju Eolski muzej emigracije, IRCE i opštine Santa Marina Salina, Malfa, Leni i Lipari. Festival će posjetiti nekoliko sela: Malfu, Lingua, Santa Marina Salina, Rinellu, Lipari i Alicudi. Festival otvaraju istoričari Marcello Saija i Michela D'Angelo, koji će kroz dokumente prepričati eolsku emigraciju. Također će biti prostora za književnost, uz predstavljanje djela "La dama degli argonauti" Lorenze Zambona. Najiščekivaniji trenutak otvaranja stiže 28. avgusta: proslava stogodišnjice Panareleskog društva iz Brooklyna, koje su osnovali emigranti iz Panareje početkom 1900-ih. Veče se nastavlja nastupom Panta Rei Banda i odavanjem počasti pokojnoj dizajnerici Barbari Vergnano. 29. augusta, u Lingui, razgovarat ćemo o sicilijanskim vinima isprepletenim pričama o odlascima i povratcima.
Festival, 3. i 4. septembra, gleda na drugu hemisferu. Fokus je na melburnskoj eolskoj zajednici, predstavljenoj kroz inicijative koje je kurirala Cristina Neri. Hiljade ostrvljana izabrale su Australiju za svoj novi dom, donoseći sa sobom svoj dijalekt, recepte i običaje. Danas njihovi potomci održavaju tu vezu, često bez da ikada sami vide ostrva. Veliko finale zakazano je za 6. septembar na Alicudiju, najmanjem i najizolovanijem ostrvu u arhipelagu. Ovdje se slavi stogodišnjica Alicudi društva iz Brooklyna, udruženja formiranog da ujedini zajednicu raštrkanu po dva kontinenta. Vek kasnije, ta nit ostaje neprekinuta.
Organizatori opisuju festival kao mješavinu "sjećanja, knjiga i muzike". To je više od pukog kulturnog programa. To je način da se vrata otvore između onih koji su ostali i onih koji su otišli, generaciju za generacijom. Eolska ostrva imaju historiju emigracije koja traje duže od jednog stoljeća. Hiljade porodica napustile su ostrva zbog gladi, siromaštva ili potrage za boljom budućnošću. Sa sobom su ponijeli samo nekoliko kofera i sjećanje na vulkanski pejzaž koje je teško zaboraviti.
Danas se to sjećanje vraća svakog ljeta, u obliku priča, pjesama i lica prepoznatljivih čak i generacijama kasnije. Neki dolaze iz Brooklyna prvi put, tražeći prezime pradjeda/prabake na nadgrobnom spomeniku. Neki, iz Melbournea, otkrivaju na internetu dijalekt kojim njihovi djedovi i bake nikada nisu prestali govoriti u kuhinji. Deset dana, između vatre zapaljene morem i starih fotografija koje su zajedno pregledavali, Salina, Lipari i Alicudi za sve njih jednostavno ponovo postaju dom.
