Postoje drveća koja se savijaju pod težinom plodova koje danas malo ko prepoznaje. To su žižule, crvene i slatke poput divljih bombona. Mušmule, koje sazrijevaju kada je sve ostalo već utonulo u mirovanje. Azarole, male i kiselkaste, gotovo su nestale s tržnica, ali još uvijek žive u sjećanjima onih koji su imali nekoliko decenija iza sebe. To je zaboravljeno voće, a Italija polako uči da ga ponovo traži.
Generacijama su ovo voće pratilo seoski život na poluostrvu. Nisu bili rijetki delikatesi: bili su svakodnevna hrana, narodni lijekovi i sastojci domaćih džemova i likera. Žižula je, posebno, bila toliko povezana s radošću i obiljem da je ušla u svakodnevni govor - "biti u žižuli" - kao slika čiste sreće. Zatim je došla moderna doba, sa svojim uniformnim policama i jagodama tokom cijele godine, a ova stabla su posječena ili jednostavno zaboravljena u vrtnim gredicama.
Međutim, danas se nešto kreće. Mali proizvođači, udruženja za oporavak sorti, entuzijasti za historijsku botaniku i znatiželjni kuhari vraćaju ove plodove na vidjelo. To nije nostalgija sama po sebi: to je razumijevanje da svaki izgubljeni plod sa sobom nosi znanje, historiju, cijeli ekosistem.
Naši iseljenici ih se sjećaju…
Oni koji su odlazili u Ameriku, Australiju, Belgiju ili Njemačku donosili su sa sobom ne samo svoje kofere, već i sjeme, reznice i recepte. U mnogim italijanskim zajednicama u inostranstvu, drvo žižule u vrtu bio je način da se izbjegne potpuno prekidanje korijena. Pažljivo uzgajano drvo mušmule na balkonu u Melbourneu ili Chicagu bilo je dio Italije koji je živio, daleko od domovine. Ovi iseljenici, često smatrani "zaostalim" u pogledu običaja zemlje domaćina, pokazali su se kao nehotični čuvari naslijeđa koje je Italija odbacivala. Danas nije neuobičajeno da njihovi unuci, vraćajući se u posjete ili trajno vraćajući se, pričaju o stoljetnim drvećima u porodičnim vrtovima u inostranstvu, živim i produktivnim, dok je u Italiji iste sorte teško pronaći.
Vrijednost tradicije
Ponovno otkrivanje zaboravljenih plodova je razmišljanje o vrijednosti tradicije kao kompasa za budućnost. Tradicije koja se može prilagoditi, koja prihvata ispitivanje i reinterpretaciju, koja se bavi sadašnjošću bez gubitka svog identiteta. Oporavak stabla žižule znači ponovno povezivanje sa sporijim načinom postojanja u svijetu, pažljivije praćenje prirodnih ciklusa, svjesnije da nije sve što je drevno zastarjelo. To također znači priznati da je napredak ponekad odbacivao dragocjene stvari iz razloga čiste praktičnosti. Italija ima sreću da posjeduje jednu od najbogatijih poljoprivrednih bioraznolikosti u Evropi. Njeno očuvanje je kulturni čin, čak i više nego ekonomski. I možda, da bismo ponovo otkrili ono što je izgubljeno, samo trebamo ponovo pogledati ta tiha stabla koja čekaju na rubovima polja ili u udaljenim vrtovima onih koji nikada nisu prestali da ih obrađuju.
