„Lutam“ i „Postoji samo jedan kapetan“
Nakon što su preminuli istog dana (31. jula 2026.), "sveštenik najgorih" i "broj 6 par excellence" oprostili su se u roku od jednog dana od strane navijača koji su u ponedjeljak pjevali pjesmu Nomadi i stadionsku pokliku rezerviranu decenijama za "Kapetana" koji je od "malog dječaka iz bazena" postao "Div AC Milana i reprezentacije". Bazilika Sant'Ambrogio bila je opkoljena ogromnim masama uprkos avgustovskoj vrućini i nekontrolisanoj vrućini.
Kapetan.
Postoji samo jedan kapiten.
Komadić Milana s pogledom na trg ispred bazilike Sant'Ambrogio izgledao je kao stadion San Siro. Atmosfera i skandiranja bili su isti oni u kojima je Franco Baresi posljednji put uživao 1. juna 1997. godine, kada su Milan-Cagliari (0-1) igrali na Meazzi, posljednjoj utakmici u karijeri kapitena par excellence: tog dana, Milanov dres s brojem 6 je povučen iz upotrebe, što je običaj za velike sportiste.
Franco je imao 37 godina.
Dvadeset sedam godina kasnije, preminuo je od plućne nodulacije. Mnoštvo šampiona, čije su kopačke visile, prošlo je pred našim očima dok smo se opraštali: cijenjeni prijatelji, igrači Rossonera i Nerazzurra ujedinjeni u tuzi, toliko da je Beppe Bergomi pročitao prvo oproštajno čitanje na oltaru, jer je poštovanje između njih dvojice odavno prevladalo prepreku rivalstva.
Njegov dres se nalazio na memorabilijama poput dresova s brojem 10 koje je nosio Napoli Calcio za Diega Armanda Maradonu; dresova s brojem 14 koje je nosio Pallacanstro Cantù za Pierluigija Marzoratija u košarci; dresova s brojem 23 koji je nosio Michael Jordan i brojeva 8 i 24 koje je nosio Kobe Briant u NBA ligi, itd., itd. Baš kao i dres s brojem 108.
Crveno-crni dres koji je Wouter Weylandt nosio na dresu i ramu bicikla nije bio na Giro d'Italia od 2011. godine, nakon smrti belgijskog vozača koji je pao na spustu sa Passo del Bocco prema Rapallu. Ali to je druga priča. Ali tamo, na trgu Sant'Ambrogio, koliko je njih nosilo crveno-crni dres? Hiljade.
Svi su bili tamo na posljednjem oproštaju od breščanskog "piscinina" koji je postao "gigant" s Milanom nakon što ga je Inter odbio zahvaljujući Giuseppeu, poznatom kao "Beppe".
Kapetan.
Postoji samo jedan Kapetan.
Nekoliko riječi koje govore sve, koje sažimaju osjećaje saigrača i protivnika, menadžera: oni iz Milana su izviždani, a oni iz Intera aplaudirani u nekoj vrsti sudbine zgužvane u sebe samu.
Tamo, na istom trgu, okupili su se i drugi ljudi da odaju počast Don Antoniju Mazziju, svećeniku najgorih, kako je sam sebe nazivao: istinskoj ikoni jednostavne i direktne, a time i efikasne komunikacije, kako na terenu tako i na televiziji s "tetkom" Marom Venier, Venecijankom poput njega.
A ako bi Baresi slučajno prošao pored radionice Ernesta i Paola Colnaga u Cambiagu, na istočnoj periferiji Velikog Milana, "don" bi se redovno zaustavljao tamo subotom prije Božića da se moli "Bambinu" - malom Isusu - i da od Ernesta primi njegov vrlo lični "Bambina", što na Brianzi znači dar "malog Isusa": godišnju opipljivu podršku za radove svećenika koji je izgradio Zajednicu Exodus u milanskom Parco Lambro.
U tim ponovljenim i poštovanim prilikama, biciklistička župa bi se okupljala tiho, ali u velikom broju, u dvorištu ispred Ernestijeve fabrike, uvijek u pratnji njegove supruge Vincenzine dok je bila živa.
Don Mazzi je služio svetu misu, a ko je želio, ostao bi na kriški božićnog panettonea i čaši pjenušca. Najljepše želje, najljepše želje, najljepše želje... a onda su se svi vratili odakle su i došli: Gianni Motta daleko od Felicea Gimondija, Giuseppe Saronni bez Francesca Mosera, Eddy Merckx bez onog Uga De Rose kojim je zamijenio prvog, velikog mehaničara svoje neponovljive karijere, ali s kojim je (Colnago) uvijek ostao povezan na svoj način.
31. juli 2026. bio je dan žalosti za šezdesetšestogodišnjeg fudbalera iz Travagliata i devedesetšestogodišnjeg aktivistu iz Verone koji je, ostavivši svećeničku odoru u ormaru, dao sve od sebe da pomogne ovisnicima o drogama da se oporave.
Dva velikana su preminula istog dana i oproštena su u razmaku od 24 sata, 3. i 4. augusta, pod žarkom vrućinom i sparnim milanskim vremenom: svećenik usred cvjetova svojih voljenih suncokreta, koji simboliziraju njegovu neumornu potragu za Svjetlošću, uz melodiju "Io vagabondo (che non sono altro)" Nomada, puštenu u nebo zajedno sa svojom "oproštajnom molitvom"; nogometaš usred poklica s Curva Sud i na ramenima svojih cjeloživotnih nogometnih drugova, predvođenih sijedim Marcom Van Bastenom, Paolom Maldinijem, Robertom Baggiom i tako dalje, ne zaboravljajući Giancarla Antognonija, koji je također bio simbol, ali za drugi tim (Fiorentinu).
Neka oboje počivaju u miru.
RIP
