Ligurski corzetto je vrsta ligurske tjestenine koja dobija otisak prije nego što dođe na tanjir. To je tanki disk, veličine dlana, na kojem drveni žig ostavlja ispupčeni dizajn. Cvijet, klas pšenice, križ, ponekad porodični grb. Nakon pažljivijeg pregleda, izgleda kao novčić, i u nekim aspektima, zaista je to i bio.
Prepoznatljiva tjestenina
Corzetti se prvi put pojavio u Liguriji između srednjeg vijeka i renesanse, kada su plemićke genoveške porodice imale ugravirane grbove na svojim pečatima. Posluživanje tjestenine s porodičnim grbom bio je elegantan i tih način da se gostima podsjeti ko je domaćin. Čak i ime priča priču: za mnoge potiče od krokseto, mali križ koji je krasio prve primjerke, simbol koji je ispreplitao vjeru i identitet. Srce svega je kalup. To je drveni alat, tradicionalno od drveta kruške, jer je kompaktan i bez mirisa, sastavljen od dva dijela: jedan reže disk od tijesta, a drugi utiskuje ukras. Ručno rezbarenje zahtijeva strpljenje i pažljivo oko, a danas u Liguriji vrlo malo zanatlija to može. Svaki kalup je jedinstven. Ko god ga posjeduje, u određenom smislu, posjeduje potpis.
Nema čak ni jednog corzetta. U genoveškom zaleđu, posebno u dolini Polcevera, dominiraju žigosani diskovi. Međutim, u regiji Levante, corzetto je opstao. tia muškarac, oblikovan u obliku osmice, stisnut između prstiju bez potrebe za kalupom. Ista porodica, dva različita gesta: jedan povjeren drvetu, drugi prstima.
Gravirani dizajn nije samo estetski. Mali reljefi drže umak i čine da se lijepi za tjesteninu, zalogaj po zalogaj. A pravi umak je gotovo ritual: nježni umak od pinjola i mažurana, ili lagani dodir pesta, umak od gljiva, lagani ragu. Ništa teško: corzetto zahtijeva okuse koji ga miluju, a da ga ne nadjačaju. Decenijama je ova tjestenina ostala uspomena na bake i nedjeljne ručkove. Onda se nešto promijenilo, kuhari i zanatlije su je ponovo otkrili, a danas neki naručuju personalizirane kalupe, s inicijalima, datumima i malim simbolima, za vjenčanja i posebne prilike. Drevna, plemenita ideja "potpisivanja" tjestenine se vratila, konačno dostupna svima.
Dakle, svaki put kada corzetto završi u kipućoj vodi, sa sobom donosi mali paradoks: to je hrana osuđena da nestane u jednom zalogaju, a ipak nosi pečat osmišljen da traje. Valuta koja nikoga ne obogaćuje, ali nastavlja pričati priču o Liguriji, jedan disk tjestenine u isto vrijeme.
