Kada bi Italijan napustio svoju domovinu, nikada nije otišao praznih ruku. Naravno, kofer je često bio oskudan: nekoliko komada odjeće, vekna hljeba za putovanje, dokumenti pažljivo složeni u kovertu. Ali unutra, negdje neviđeno i netaknuto, putovalo je nešto mnogo teže: zvuk seoskog zvonika, riječi uspavanke, precizan gest kojim je njihova baka mijesila hljeb. Sjećanja koja ne zauzimaju prostor i ne gube se na moru.
Italijanski emigranti, oni koji su prešli okean do Amerike između kraja devetnaestog i početka dvadesetog vijeka, oni koji su u narednim decenijama punili fabrike sjeverne Evrope, donijeli su sa sobom nevidljivu Italiju. Italiju sačinjenu od rituala, vjerovanja i kalendara vezanih za godišnja doba i svece. Među njima je i ritual noći San Giovannija.
Jedne noći, bake bi ustale prije zore, izlazile bose u vrt i stavljale zdjelu na travu. Ne slučajno. Da sakupe rosu Svetog Ivana, rosu koja liječi, štiti i donosi sreću tokom cijele godine. Bio je 24. juni, a svijet je izgledao kao da lebdi između svetog i divljeg. Blagdan Svetog Ivana Krstitelja pada četiri dana nakon ljetnog solsticija, kada je svjetlost najjača i nešto se u zraku mijenja. Italijanska narodna tradicija, posebno u centralnoj i južnoj Italiji, oduvijek je ovu noć tretirala kao prag.
Najčešći ritual bio je jednostavan i lijep: divlje bilje - kantarion, lavanda, ruta, sljez i zova - sakupljalo se i ostavljalo da se natapa u posudi s vodom koja je prenoćila. Zvali su je voda od kantariona. Ujutro su ljudi prali lica tom mješavinom mirisa polja i zvijezda. To je tjeralo uroke, obnavljalo kožu i odvraćalo nesreću. Svaka porodica imala je svoju verziju, svaka baka svoju tajnu o tome koje biljke koristiti.
U nekim dijelovima Toskane, ljudi bi preskakali vatru. Na Siciliji bi proricali sudbinu bacajući čini na bjelanjak ostavljen u čaši vode pod mjesečinom. U Kalabriji, neudate djevojke bi sakrile grančicu smokve ispod jastuka kako bi sanjale o svojim budućim muževima. To su bili drevni obredi, vjerovatno stariji od kršćanstva, koje je Crkva mudro usvojila, povezujući ih s likom Ivana Krstitelja.
A onda su uslijedile godine emigracije. Između kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, milioni Italijana otišli su. Njihovi kartonski koferi sadržavali su malo toga: nekoliko odjeće, fotografiju, možda svetu karticu. Ali sve su nosili u sjećanju. A među stvarima koje nikada ne zaboravljaju je miris određenih rosnih biljaka, gest bakinih ruku nad zdjelom vode u mraku vrta.
U Argentini, gdje je italijanska zajednica među najvećima i najdublje ukorijenjenima na svijetu - procjenjuje se da preko polovine Argentinaca ima italijansko porijeklo - ta noć nije zaboravljena. U Buenos Airesu, Rosariju i Patagoniji, potomci iseljenika iz Kalabrije, Kampanije i Sicilije nastavili su slaviti 24. juni istim biljem, istim gestama, istim riječima šaputanim u hladu terase. S jednom razlikom: u Argentini je 24. juni sredina zime. Pa ipak, ta noć se ipak slavila, jer nekim stvarima nije potreban solsticij da bi bile istinite. Potrebno im je samo sjećanje.
To znači biti Italijan u svijetu. Nije to samo jezik, nije to samo kuhinja. To je kao posuda vode ostavljena noću, to je gest koji se prenosi s generacije na generaciju, a da niko nikada nije pomislio da ga zaista objasni, jer se određene stvari razumiju prije nego što se nauče riječi kojima se trebaju izgovoriti.
